Kalendar

Zanima vas kada ćemo izlagati radove vašeg omiljenog umjetnika ili umjetnice? Jednostavno provjerite u našem kalendaru. 

Izbornik
  • O LAUBI

    Lauba je mjesto doživljaja, učenja, zabave i društvene interakcije. Dođite da vam ispričamo priču o suvremenoj umjetnosti na naš način.

  • DANAS U
    LAUBI

    Informirajte se o trenutnim događajima i o svemu što ćete u Kući Lauba uskoro moći vidjeti i doživjeti.

  • RENT

    Želite li promijeniti radno okruženje?

  • KALENDAR

    Zanima vas kada ćemo izlagati radove vašeg omiljenog umjetnika ili umjetnice? Jednostavno provjerite u našem kalendaru. 

  • NOVA KUĆA

    Jahaonica austrougarske vojske svoj stoti rođendan dočekuje transformirana u kuću suvremene umjetnosti.

  • ZBIRKA
    FILIP
    TRADE

    Otkrijte Zbirku Filip Trade, upoznajte se s našim umjetnicima i njihovim radovima.

  • ČLANOVI

    Postanite član Laube i iskoristite brojne pogodnosti tijekom cijele godine.

  • VODSTVA

    Rezervirajte vodstvo iz naše ponude i iskoristite vaš posjet na najbolji način. 

  • WEBSHOP

    Uskoro stiže...

  • BISTRO

  • VOLONTIRAJ

    Pridruži se programu volontiranja Laube i stekni praktična iskustva, razmjeni znanja i umreži se sa studentima i studenticama srodnih struka.  

  • PRESS

    Novinar/ka ste? Registrirajte se u prostor rezerviran za press i preuzmite datoteke pripremljene samo za vas.

Siniša Majkus MEGAMIX

 

SINIŠA MAJKUS MEGAMIX

14. lipnja - 20. kolovoza 2016.

 

 

Novi izložbeni projekt, kiparska instalacija od žice pod naslovom Megamix, kodne oznake M22², postavljena u Kući umjetnosti Lauba u Zagrebu,  jedan je od karakterističnih i dosad najkompleksnijih site specific projekta Siniše Majkusa (1962.), koncipirana kao svojevrsna ambijentalna skulpturalna intervencija in situ, koja svojom razvedenom piktoplastičkom megastrukturom predstavlja jedinstven primjer prostorne, „relacionalne estetike“ kojom je obilježio hrvatsku likovnu scenu zadnja dva desetljeća.

Pa iako ova konstatacija na prvi pogled može zvučati pretenciozno, u postmodernističkoj umjetničkoj praksi krize identiteta moderne skulpture koja „zahvaća u nove i transparentne materijale, nove medije, pokretne slike, agregatna stanja, prostor“ i teži dematerijalizaciji forme, Majkusov primjer obrnutog procesa objektivizacije ili opredmećenja grafičke ideje, crteža ili zapisa u čvrstom materijalu od čelične žice vraća povjerenje u skulpturalnu formu kao prostornu činjenicu, afirmirajući u našoj sredini pojam kiparskoga, oprostorenog crteža kao konstruktivnog elementa i specifičnog spiralnog ornamenta u formiranju čudesnih vizura relacionalne  prostorno-plastičke arhitekture, koja nadilazi i proširuje naše materijalno i perceptivno iskustvo. 

Iako grafičar po obrazovanju (diplomirao 1989. u klasi prof. M. Šuteja) i tipičan predstavnik nove generacije umjetnika koja je stasala u pluralističkom ozračju individualnih i medijskih sloboda pod egidom kulturnoga nomadizma 80-ih godina, Siniša Majkus je već tada svojim prvim javnim nastupima te živopisnim „crtežima“ bizarnih životinjskih motiva ili apstraktnih biomorfnih struktura, oblikovanih od komada čelične žice, ljepenke i šarenih uzoraka skaja popartističkih obilježja (Galerija VN,1990. i Studio Galerije Forum, 1991. u Zagrebu), skrenuo pozornost na drugačiji pristup i ludički karakter svoga stvaralaštva. Napravio je radikalni iskorak iz grafičkog medija, eksperimentirajući s novim, kiparskim materijalima, primarnim formama i razigranim grafičkim strukturama prozirnih volumena, izvedenim kiparskim sredstvima. Na taj način, odbacivanjem pravila, rušenjem  medijskih barijera i tradicionalnih podjela između likovnih disciplina i osvajanjem novih vještina, oslobodio je prostor stvaralačkoj imaginaciji i proširio polje djelovanja izvan grafičkog medija u trodimenzionalni prostor skulpture, odnosno oprostorenog crteža.                 

Na toj uspješnoj operativnoj matrici klizanja iz virtualnog (grafičkog) u predmetni svijet materijalne stvarnosti u kojem linija postaje čvrstom supstancijom „unutarnjeg crteža“, pronašao je čudesnu formulu i trasirao put jednoj drugačijoj, plastičkoj viziji  tzv. „grafo skulpture“ (Lj. Domić). Opredijelio se za postmodernistčki koncept u kojem spaja grafičko iskustvo i kiparsku vještinu u metajezičnu strukturu stilizirane, maniristički sazdane poetičke forme „disegno fantastico“ , svojstveno duhu vremena i kodiranom jeziku suvremene tehnološke zbilje. U tom medijski nedefiniranom „prostoru između“ izgradio je vlastiti piktoplastički univerzum i prepoznatljiv autorski rukopis, vješto balansirajući između prostornih preokupacija kiparske logike kao umjetničkog opredjeljenja i suvremenih likovnih fenomena slikarske i opartističke estetike kao osjetilnog iskustva, stekavši status i izdvojeno mjesto jednog od ključnih protagonista nove hrvatske skulpture u širem, europskom kontekstu.  

I doista, neopterećen aktualnim zbivanjima, čestim artističkim mijenama i promjenama umjetničkih paradigmi na lokalnoj ili globalnoj razini, njegovo je stvaralaštvo sačuvalo autonomiju rukopisa, baštineći od početka različita iskustva u kojima spaja elemente konstruktivizma, konceptualne, optičke i kinetičke umjetnosti, dosljedno njegujući senzibilitet i poetiku materijala (žice) u otkrivanju uvijek novih, drugačijih rješenja. U formativnim godinama osvajalo je unutarnjom energijom i poletnošću nesputane mašte u oprostorenim crtežima ili gustim spletovima živopisnih forma i oblika apstraktnog i biomorfnog podrijetla, oboružavalo se u zrelijim fazama strpljivošću i disciplinom vještog graditelja u monumentalnim skulpturalnim tvorbama samostojećih geometrijskih konstrukcija (ciklus Kristalne katedrale, 1997.), u stiliziranim linearnim projekcijama zaokupljalo ikonografijom neobičnih predmeta, znakova i simbola popartističkoga vokabulara (stolice, baklje, kotači automobila, zvjezdolike forme…) ili pak nadahnjivalo mimetičkim sadržajima i poetičkom čistoćom u složenim kiparskim instalacijama sazdanim od niza istih elemenata volumenski oprostorenih crteža arabeskne profinjenosti (Embrio, 2004.), ali je u formalnom i materijalnom smislu ostalo dosljedno temeljnim načelima i postupcima umjetničkog oblikovanja: spiralnoj grafičkoj formi i svojevrsnoj fascinaciji medijem i plastičkim mogućnostima materijala (čelične žice) te zaigranoj, ludičkoj komponenti kao pokretačkoj snazi njegova sveukupnog umjetničkog djelovanja.     

Ne čudi stoga što njegovo stvaralaštvo, ni nakon gotovo tri desetljeća uspješne umjetničke karijere i kontinuirane prisutnosti na suvremenoj umjetničkoj sceni, nije izgubilo na poetskoj izražajnosti i medijskoj atraktivnosti njegovih javnih nastupa. Štoviše, sačuvalo je kreativnu svježinu i monumentalnost iskaza i zadržalo stanovitu ekskluzivnost provokativnih prostornih i tehničkih rješenja u rasponu od jednostavnih oprostorenih crteža i monumentalnih skulpturalnih konstrukcija, do složenijih prostornih i kiparskih instalacija recentne produkcije.
No, za razliku od većine njegovih ranijih ostvarenja u kojima se uglavnom bavio mimetičkom formom i „mekim“ oblikovanjem u žici naoko krhkih biomorfnih oblika prozirnih volumena sazdanih u fiktivni svijet mikroorganskih struktura, u novom projektu, umjetničkoj instalaciji kodne oznake M22², postavljenoj uzduž središnjeg dijela izložbenog prostora kao viseće skulpturalne kompozicije monumentalnih razmjera,  Majkus ide i korak dalje: pomiče granice referencijalnosti oblika i svoje umjetničke interese prema izrazito kromatskim vrijednostima kiparske forme i arhitektoničnosti predmetnih oblika u zanimljivom opartnom spoju slikarstva, skulpture i arhitekture, s težištem na ambijentalnom ustroju umjetničkog djela. U tom složenom procesu realizacije cijeloga projekta, počevši od ideje i pripreme materijala savijanjem i zavarivanjem žičanih spirala u čipkaste strukture cjevastih geometrijskih oblika, potom bojenja u žive boje čitavog registra crvenih, plavih, žutih, zelenih i ljubičastih tonova, do završnog kreativnog čina ambijentalne izvedbe, tj. oblikovanja kiparske instalacije u izložbenom prostoru, trebalo je proizvesti više od devet tisuća spiralnih navoja ručne izrade, ugrađenih u 484 elementa /objekta guste žičane „armature“ tijekom više od godine dana strpljivoga rada. Što, predočeno jezikom brojeva i šifri iz naslova izložbe, dovoljno govori ne samo o kompleksnosti njegove umjetničke produkcije i višeslojnoj dimenziji Majkusova djela, nego i o njegovoj stvaralačkoj dosljednosti i egzistencijalnoj, fizičkoj dimenziji vremena utkanog u guste mreže linija i oblika naglašeno kolorističkoga spektra. No, u poetičkom i značenjskom smislu taj će „proizvodni pogon“ pojedinačnih oblika doživjeti svoju punu afirmaciju tek u završnom postupku umjetničke interpretacije u funkciji stvaranja cjeline umjetničkog djela kao sveukupnosti iskustava koja proizvode učinak samoga djela.

Pozivajući se, naime, na grafičko iskustvo multipliciranja istovrsnih konstruktivnih elemenata primjenom serijskog postupka, te na stanoviti vid procesualnosti i nedovršenosti karakterističan za koncept  work in progres, uspostavio je  princip s neograničenim plastičkim i prostornim mogućnostima interpretacije stalno promjenjive strukture i oblikaumjetničkog djela u odnosu na arhitekturu izložbenog prostora te poziciju i interakcijsku ulogu promatrača. Kompleksnim postupkom montaže, međusobnim kombiniranjem i povezivanjem na principu asamblaža čitavogarsenala identičnih arhitektonskih oblika slobodno formiranih oko čvrstih jezgra, usvojio je sistem u kojem maštovitom prostornom organizacijom kontrastnih odnosa vertikala i horizontala, boja i oblika istodobno eksperimentira, kreira, inscenira i poetizira, često na rubu stvaralačke improvizacije između zacrtanog plana i trenutačne inspiracije. Na taj način, u spoju skulpture i arhitekture gradi impozantnu skulpturalnu kompoziciju kao višeslojnu prostornu instalaciju, dajući joj uvijek novi oblik i značenje. Kao rezultat i krajnji cilj je proizvesti određeno optičko, vizualno-estetsko ili emocionalno iskustvo, premještajući naglasak s predmetnih oblika prema njihovu učinku i interakciji s gledateljem-promatračem.     

Pritom naglašena slikarska komponenta, sadržana u snažnim kontrastnim odnosima različitih  intenziteta svjetla i boja, omogućila mu je da izrazi istovremeno materijalnu i spiritualnu kvalitetu materijala, da naglasi ekspresivnost i dinamična plastička i kinetička svojstva žičanih struktura te pokrene promatrača na kompleksno i višeslojno gledanje aktivnim sudjelovanjem u stvaranju estetskog događaja/ doživljaja ispunjenog snažnim dojmovima vedrih vibracija i optimističkih raspoloženja. Poigravajući se tako šifriranim jezikom spiralnoga koda uvodi nas u svijet jedne iznimne stvaralačke kulture u kojoj žičana spirala kao polazište i osnovni konstruktivni element postaje istovremeno sredstvo i medij, nositelj ideje koja nas poput Arijadnine niti crtežom i pokretom vodi kroz egzistencijalni i vizualno-plastički labirint zamršenih spletova linija, optičkih i likovnih fenomena. Kroz mentalni i fizički prostor objekta-skulpture-instalacije, gdje se u vizualnom kaosu čipkastih linija i oblika, poput gustih mreža arhitektonskog pejzažnoga tkiva, isprepliće haptičko i optičko iskustvo, stvarnost i iluzija, imaginarno i fantastičko; statičnost čvrste materijalne forme i dinamičnost razvedene i razigrane kompozicije, povezuje vanjski i unutrašnji prostor, spaja dekorativno i konstruktivno, profinjeni slikarski crtež i „gruba“ kiparska materija, minimalizam(spiralne)forme i ekspresionizam boje i strukture. Što u formalnom i likovno-estetskom smislu predstavlja jedinstven primjer labilne prostorne megastrukture kao koherentne piktoplastičke cjeline, koja svojom prividno kaotičnom, oscilirajućomgrađom i arhitektoničnošću oblika, svojim snažnim kromatskim i prostornim sugestijama i naglašenom poetskom izražajnošću ekspresijom nabijenih tvarnih, kolorističkih i optičkih senzacija, predstavlja jedno od njegovih najrelevantnijih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj skulpturi. 

 

Radovan Vuković