Lauba
KUĆA ZA LJUDE I UMJETNOST
pratite nas

Search

26.02. – 28.03.2013.

Lauba predstavlja sve radove Lovre Artukovića iz ciklusa Lice slike!
BILJEŠKA O RASPRIZORUJUĆEM LICU

Uopće ne začuđuje to što nijedna slika Lovre Artukovića, pa tako ni jedna od onih iz serije koju naziva Lice slike, nikada nije dovršena. Da ne bude nesporazuma, to što kažem da slika nije dovršena ne znači da slici nešto nedostaje ili da je na njoj potrebno još nešto učiniti. I upravo u tome jest paradoks, koji to, s obzirom na Realno, i nije. Lovro Artuković istu sliku na istom platnu slika sve dok mu to biva moguće, ponekad čak i onda kada slika, zadobivši “vlasnika” napusti njegov atelje. Razlog tome je činjenica da isto nikada nije isto, i da lice slike nikada nije ono što slika jest: slika nije i ne može biti dovršena upravo zato što ona nije reprezentacija (nečega), nego (trans)figuracija koja ne težeći realističkom prikazu uspostavlja odnos s Realnim. Stoga je ono što se na površini Artukovićevog platna razaznaje bliskije (nevidljivom, trajnoodvijajućem) performansu negoli slici. Posrijedi je živa izvedba kojoj je mimezis scenska rekvizita. Gledajući zaustavljene prizore slikarskih sekvenci (povlačim ovdje analogiju sa zamrznutim filmskim kadrom), velika platna iz serije Lice slike, na prvi se pogled pričinja da slikar reprezentira karnalnost koju tehnološki iluzionira inzistirajući na haptičkoj tvarnosti boje nanesene na podlogu, pri čemu podlogom (u vremenu izvedbe) postaje čak i druga boja. Međutim, slikarski kadar do krajnosti zasićen gigantizirajućom figuracijom ljudskog lica (pritom je posve svejedno što je model glumica čiju izvedbu izraza lica režira slikar) odjekuje iskazom: “Slika pripada poretku čudovišta; monstrum je čudnovati znak koji upozorava (moneo, monstrum) na božansku prijetnju”. Citiranu je rečenicu napisao Jean-Luc Nancy u raspravi o podlozi slike1 gdje će konstatirati da u podlozi svake slike postoji nezamislivo imaginiranje: umiranje kao pokret samoprezentacije. Na krajnjem završetku svekolike imaginacije, piše Nancy, postoji pristup bez pristupa onome nikad-još-poslikovljenome, i beskonačnoj u-figuraciji svake konačne figure. Slika uvijek obećaje više od slike, i ona uvijek održava obećanje otvarajući svoju imaginaciju u svoje vlastito nezamislivo. U podlozi slike je imaginacija, a u podlozi imaginacije je drugo, pogled drugoga, odnosno pogled na drugo i drugo kao pogled koje se, susljedno tome, otvara kao drugo pogleda, pred-videći ne-pogled.2 Moglo bi se reći da je predmet interesa, možda i motiv pojedine slike iz serije Lice slike pojedino emocionalno stanje, no odmah se potom nameće pitanje što je u podlozi emocionalnog stanja koje upućuje na podlogu slike, koja se u Artukovićevoj artikulaciji pokazuje kao prizor lišen redundantne podloge, ili preciznije, zaleđa? Nancy će na jednom mjestu konstatirati da je slika očitost nevidljivoga3 i da umjetnost nije simulakrum ni apotropejska forma koja će nas zaštititi od neopravdanog nasilja. Ona je egzaktna spoznaja da se nema što obznaniti, pa čak ni ponor, te da ono što je bez podloge nije vatreni bezdan nego neizbježnost koja beskonačno visi sama nad sobom.4 Slikarska tvar na licu Artukovićeve slike nije opna koja prostor reprezentacije dijeli od prostora promatranja, i zato se naslikana lica doimaju lišena kože, obznanjujući subdermalni krajolik: beskonačni krajolik pulsacije sjena u kojemu se pred našim očima simultano događa figuriranje i rasprizorenje koje nema analogija s relacijom što postoji između vida i privida. Format slike zasićen prizorom lica koje minira kategoriju slike, a zajedno s njom i moć imaginacije, dovodi nas u stanje suprezentnosti. Stanje u kojemu se događa disolucija tjelesnog ja, u također tjelesnome onome drugom: nekomunikabilnome Realnom koje postoji izvan dosega svakog poslikovljenja.

 

1 Jean -Luc Nancy, The Ground of the Image (trans. Jeff Fort), Fordham University Press, New York, 2005, str. 22

2 ibid., str. 97

3 ibid., str. 12

4 ibid. str. 26

 

Leonida Kovač

Lovro Artuković rođen je 1959. godine u Zagrebu. Slikarski izraz temelji na figuraciji, pri čemu često citira ili reinterpretira prizore pohranjene u kolektivnoj memoriji. Devet je godina radio kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Među samostalnima izdvajamo “Vidim slike koje gleda netko drugi” (Galerija Beck, Zagreb, 2001.), “Spremište” (Tekstilni kombinat Zagreb, Zagreb, 2004.), “Bestežinske slike” (Labor 019, Berlin, 2004.), “Promatranje” (Prima Center, Berlin, 2005.), “64” (Galerija Josip Račić, Zagreb, 2006.), “Headtrip” (Linienstrasse 113, Berlin). Godine 2008. realizirana je retrospektivna izložba “Najbolje slike” u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, a tom je prilikom objavljen i opsežni katalog njegovih radova, autorice Blaženke Perice. Artukovićevu opusu posvećena je knjiga “Neobarokni subjekt” Krešimira Purgara iz 2006. godine. Nagrađen je Godišnjom nagradom Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2001. godini. O njegovu radu snimljena su dva filma: eksperimentalni film Krađa (Lukas Nola, 2004.) i dokumentarni film L. A. Nedovršeno (Igor Mirković, 2008.). Godine 2012. izradio je scenografiju za predstavu Žuta crta Julije Zeh i Charlotte Roos u režiji Ivice Buljana (ZKM). Živi i radi u Berlinu, Njemačka. http://www.lovro-artukovic.com/hr/index.html

 

Kustosice: Vanja Žanko, Mateja Kuka

Vizualni identitet: Dominik Markušić

Prijevod (engleski): Helena Šintić

Lektura (hrvatski): Jelena Graovac

Lektura (engleski): Susan Jakopec

Voditelj tehničke službe: Jure Strunje

Foto dokumentacija: Damir Žižić