Lauba
KUĆA ZA LJUDE I UMJETNOST
pratite nas

Search

6.11.2011.

Radovi  Lovre Artukovića ovogodišnjeg datuma nastanka:Ari u trash kostimu i Giuliano (u kreaciji Manuele Pott) sa svojim psom Vinom, svojevrsni su nastavak prethodno ostvarenih Artukovićevih ideja−prikazivanja “realnih” situacija iz vlastitog ateljea, tj. prikazivanja poziranja modela kao neraskidivog dijela kreativnog nastanka umjetničkih radova. Nakon prošlogodišnjeg para slika ModelipozirajuzaPietui Pietàobrnuto,kojima je izveo vlastitu umjetničku interpretaciju teme preuzete iz kršćanske ikonografije, Artuković i ove godine nastavlja s izvođenjem tema poziranja. No, na slikama će se sada pojavitisamostalni portreti njegovih berlinskih prijatelja, ugostitelja Giuliana i plesačice Ari, koje je umjetnik povezaojednom tematskom spojnicom – poziranjem u kreacijama koje je napravio netko drugi. U Arinom slučaju, kreaciju je za potrebe predstave osmislio njen plesni kolektiv, dok je Giulijanovu kreaciju dizajnirala kostimografkinja Manuela Pott. Ovim kostimiranim portretima Artuković nastoji sintetizirati vlastita viđenja berlinske popularne kulture (prije svega mode i kostimografije) s referencama iz povijesti umjetnosti te s ranijim ornamentalnijim ciklusima iz vlastitog opusa. Kao utjecaje za umjetničku konceptualizaciju ovih radova izdvojit će nasljeđe majstora baroknog portretnog slikarstva, s kojim se detaljnije upoznao prilikom posjeta muzeju Prado u Madridu. Međutim, zbog unošenja elemenata scenskog spektakla i berlinskog smisla za modu, kostimirani modeli ne mogu se shvatiti tek kao doslovni citati povijesnoga portretnog slikarstva. Oni su primjer neobaroka, obnove vizualnih datosti povijesnog baroka u kontekstu suvremenih umjetničkih formi.

 

U ovim radovima do izražaja dolazi minuciozno tretiranje tekstura, kao i prividna taktilnost naslikanih oblika, što uključuje i scenografiju – prepoznatljivi obijeljeni cigleni zid i drveni pod ateljea. Kreacija koju za ovu prigodu odijeva Giuliano sašivena je od japanskog džinsa, ponešto grublje i gušće visokokvalitetne tkanine koja nastaje specifičnom obradom pamučne sirovine. Arin kostim za plesni nastup izrađen je od ambalažne folije sa zračnim mjehurićima koja se koristi za umatanje fragilnih pošiljki. Ovakav odabir materijala pridonosi stvaranju iluzije scenskoga svijeta, kao znatno drugačijeg od onog stvarnog. U Arinom slučaju, unošenjem elemenata trash kulture postignut je efekt jeftine i patvorene kostimografije filmskoga žanra znanstvene fantastike.

 

Ari i Giuliano nositelji su kostimiranih situacija kojima se parodira poimanje Berlina kao grada mode, ali i vješto nadograđuje njihova psihološka karakterizacija. Ari se, primjerice, lako može poistovjetiti sa svojom kostimiranom ulogom – ona je jaka i izražajna, a gledatelja opčinjava kao Dominatrix – dominantna, spontana i erotična žena. Daljnja mitologizacija njenog scenskog identiteta postignuta je elementima posredno preuzetih iz antičke riznice. Njena električno plava perika evocira sva simboličko-božanska značenja koja je lapislazulinekoć imao za svoje nositelje. Kako bi se ipak dalo naslutiti da je riječ samo o kostimiranoj situaciji, “potkralo” se malo nesavršenstvo – ispod perike provirio je pramen kose.

 

Mateja Kuka