11.10. – 08.11.2011.

Ove jeseni Kuća za ljude i umjetnost Lauba uz već uhodani Nestalni postav pripremila je i prvu samostalnu izložbu na svojoj stalnoj adresi. Izložbom “Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole” predstavljeni su najnoviji radovi hrvatskog slikara mlađe generacije, Zlatana Vehabovića. Vehabović je kao primarni medij svoga rada izabrao figurativno slikarstvo. Istraživanju njegovih narativnih mogućnosti posvetio se koristeći iskustvo filmskih, glazbenih, filozofskih i književnih uzora. Narativna figuracija dio je njegovog umjetničkog izričaja i u radovima najnovijeg ciklusa u kojima problematizira mračne strane erotske ljubavi, različita psihološka stanja uvjetovana ostvarenim, ali i neostvarenim odnosima. Svaki pojedini rad obrađuje određeni pojam određen ovom tematikom. S njegova bloga http://weakersoldier.blogspot.com/ preuzeli smo autorske tekstove o svim radovima. Kao što su za katalog Nestalnog postava tekstove napisali hrvatski književnici Ante Tomić, Stela Jelinčić, Maša Kolanović i Ivica Prtenjača, tako je za ovu izložbu pjesme i tekst pripremio Marko Pogačar.

Slike Zlatana Vehabovića ambiciozne su slike. Ambiciozne, ne u smislu izvedbe kao manualnog poduhvata, niti neke pretenciozne simbolike ili složenog koncepta, već u tome koliko je energije, projektantske sustavnosti i slijepog povjerenja uloženo u posredovanje sasvim određenih ideja, osobnih iskustava, sjećanja, emocija i predodžbi koje izmiču univerzalnom kodiranju, i to podjednako u sferama slike i teksta. Taj specifičan pristup posredovanju iskustveno možda najbliže odgovara pojmu evokacije, i to evokacije bez tumačenja. Za Vehabovića slike očito imaju tu čarobnu sposobnost, barem za jednu stepenicu mističniju od pripovijedanja. U tom je smislu znakovito kako ovaj autor čak i monopolizira interpretaciju vlastitih radova, kontinuirano na svom blogu (weakersoldier.blogpot.com) objavljujući tekstove o svakoj pojedinoj slici redom onako kako nastaju. U tim referentnim tekstovima daje jasan emocionalni, kulturni i literarni kontekst svake od slika, malo što prepuštajući slučaju i mistifikaciji.

Dakle, iako će ponekad nalikovati vizualnim rebusima, ne ostaje puno prostora za dekodiranje. Ono što, međutim, preostaje u sučeljavanju s njima, i ne podliježe monopoliziranju, jest učinak evociranih mentalnih slika. Autoru one možda imaju sasvim određeno značenje, bilo da je banalno ili kompleksno, bilo da su autentične ili prisvojene izvana, bilo da su sekvence narativa ili uprizoreni pojam. Često, zapravo, nije ni posve jasno što je tu što, no gledatelju se one utiskuju u pamćenje kao predodžba i kao mlada, još nekonvencionalizirana metafora.

Čak i kada otvoreno operira s nekom referencom iz popularne kulture, poput figurice bijelog bizona na istoimenoj slici, povezane s filmom White Buffalo iz 1978., ta referenca sama po sebi ne posreduje isključivo svoje specifično kulturno značenje, već posreduje, kako nam otkriva sam Vehabović, duboko utisnuto vizualno i emocionalno sjećanje na djetinjstvo. Takva poveznica je ne samo individualno, nego i izrazito generacijski obilježena. U tom kontekstu nerijetko spominjana opaska kako ovaj slikar crpi inspiraciju iz medija kao što su film ili literatura možda dobiva nešto preciznije koordinate. Nije, naime, riječ o medijski “stranim” sredstvima koje obogaćuju sliku novim mogućnostima, nego o načinima kako određene stvari bivaju prizvane u svijest te kako ih, posredno, s manje ili više uspjeha, artikuliramo prema drugima.

Ambicioznost Vehabovićevog pristupa sastoji se upravo u tome što tu artikulaciju ne provodi na ekspresivan način, nego dugotrajnim i sustavnim projektiranjem – svaka slika je projekt, svaka traži nova rješenja, a svi drugi kanali širom su otvoreni: muzika, filmovi, knjige, intima, Internet i ostalo. U doba blogova i društvenih mreža, koje nas je, na neki način, iznova discipliniralo u verbalizaciji i drugim sredstvima artikuliranja vlastitog subjekta, Vehabović samo iskušava još jedan stari, ali i dalje vrlo efektan, kanal komunikacije.

Marko Golub