Dragi prijatelji Laube,

ove srijede 15.listopada u 19 sati spajamo umjetnost, fotografiju i knjige! Fotomonografiju poznatnog hrvatskog fotografa Stanka Abadžića naslovljenu „Portfolio“ predstavit ćemo u ugodnom razgovoru s umjetnikom i autoricom predgovora Marijom Tonković te izložbom zanimljivog naziva – „Miris žene“. Srijedu rezervirajte u svojim kalendarima za fotografiju!

Sudjeluju: Stanko Abadžić i Marija Tonković
Moderira: Morana Matković

Ljudsko tijelo, baš kao i pejzaž, trajna je fascinacija umjetnika, tema koja je kroz povijest umjetnosti ostala neiscrpan izvor umjetnikove senzacije i spoznaje. Različito razumijevanje tijela, kakvo nalazimo u rasponu od njegova pri-kaza u djelima povijesti umjetnosti do is-kaza tijelom karakterističnog za suvremenu umjetnost, svjedoči upravo različito poimanje čovjekove egzistencije (u tijelu), ali i mjeru ljudskosti pojedinih društva i određenih epoha. Stara je Grčka ostala trajni uzor ljudske mjere, bez obzira da li se radi o filozofiji Sokrata, antropomorfnom obličju bogova, o arhitekturi izvedenoj prema proporcijama ljudskog tijela ili idealu ljepote utjelovljenom u liku atlete. Renesansni su umjetnici naslijedili grčke ideale, a humanizam epohe utemeljen je upravo na ljudskom iskustvu kao mjeri svijeta . Le Courbusier je u trećem desetljeću prošlog stoljeća revolucionirao arhitekturu stanovanja polazeći upravo od ljudskog tijela kao onog najimanentnijeg našem iskustvu, a time i iskustvu prostora. Svjesno je pri tom polazio od iskustava svojih prethodnika Vitruvija, Leonarda da Vincija i Albertija, nadograđujući ih vlastitim spoznajama.
Nakon ciklusa uličnih fotografija Praga, Pariza, Berlina i Zagreba, u kojima uz ostalo iskazuje i interes prema čovjeku u slici grada, svojim karakterističnim fotografskim jezikom koji zakonitosti analogne fotografije i perfekcionizam izrade koristi kao element estetskog izraza, Abadžić je odlučio istražiti i temu akta. Premda većina fotografa poseže za tim motivom u svom formativnom razdoblju, on je to učinio tek u zreloj dobi. Abadžićev interes za akt primarno je estetski i svojim retro štihom srodan načinu na koji je promatrao intimističke vedute Jadrana, Praga ili Pariza. Karakterizira ga formalizam, optička preciznost, u komponiranju kadra vješto se služi arhitekturom, namještajem i pokućstvom, pridajući marginalijama poetsku vrijednost. Tako shvaćen detalj, ponekad izdvaja iz cjeline i pretvara ga u motiv po sebi. U krupnom planu, unutar samog tijela umije stvoriti puno prostora, a fokusiranjem segmenta u odnosu na zamućenu cjelinu osim što komponira hijerarhiju pažnje, stvara i poetski obrat, čineći lice, stopalo ili haljinu, a ne akt, primarnim motivom.
Preuzeto iz pregovora Anite Zlomislić

Stanko Abadžić rođen je 1952. u Vukovaru, Hrvatska. Deset je godina radio kao fotoreporter Vjesnika. U tom razdoblju nastaju njegove poznate reportaže iz Tunisa, Malte,Turske i drugih zemalja. Od 1991. godine nadalje boravi većinom u inozemstvu: četiri godine u Njemačkoj, potom sedam godina u Češkoj. Iskustvo Praga značajno utječe na njegov prepoznatljiv fotografski rukopis. U Češkoj je realizirao brojne skupne i samostalne izložbe, a najveća retrospektivna izložba priređena mu je u praškoj galeriji Dom Jozefa Sudka. Tom je prilikom tiskana i njegova prva monografija U ogledalu života. 2002. godine vraća se na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara, gdje izlaže i svoj najpoznatiji praški ciklus, In absentia. Abadžić je samostalno izlagao u mnogim europskim zemljama (Češka, Hrvatska, Njemačka, Portugal, Švicarska, Španjolska i dr.) te u Argentini, Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Abadžićeve fotografije nalaze se u zbirkama Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci,u Umelecko-průmyslová Museum u Pragu (Češka), John Cleary Gallery u Houstonu (SAD), Verve Gallery of Photograhy in Santa Fe, New Mexico (SAD), Stockeregg (Švicarska), Kazutami Ando,Tokio (Japan) te u drugim privatnim i javnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.